Komunikacijski stilovi: Kako ih prepoznati?

Prepoznati komunikacijske stilove i prilagoditi svoj stil u komunikaciji situaciji, dio je komunikacijskih i pregovaračkih vještina uspješnih menadžera.

Iza svakog uspješnog menadžera uvijek stoji uspješan tim. No, da bi tim postizao rezultate menadžeri moraju znati sa zaposlenicima jasno komunicirati. U neznanju kojem komunikacijskom tipu zaposlenici pripadaju menadžeri često griše i gube iz vida da svi zaposlenici nisu isti. To se naročito odnosi na najslabije članove tima, s kojima je komunikacija često najzahtjevnija.

Prema načinu na koji komuniciramo i izražavamo svoje stavove mogu se prepoznati četiri temeljna komunikacijska tipa. Prvu grupu čine tzv. agresivni tipovi, koji imaju dominantno napadački i agresivan tip komunikacije. Oni komuniciraju povišenim, naredbodavnim i jednostranim glasom, a cilj im je zadovoljiti svoje želje i potrebe, neovisno o drugoj strani.
Od sugovornika očekuju isključivo poslušnost, bezpogovorno pridržavanje njihovim naredbama i željama bez ikakve povratne informacije. U menedžmentu je taj stil ponašanja dominantan među menadžerima koji nisu usvojili nikakvu tehniku o komunikacijskim vještinama.

U drugoj skupini su pasivni tipovi. Kod tih tipova ljudi dominantno je da čuju drugu stranu i ispune njihove želje i nikada ne izražavaju sebe. Na sastancima nikada ne govore, pasivno će sve napraviti jer im nije važno, što oni misle nego kako se druga strana osjeća. Ti ljudi imaju jako veliku potrebu da negdje pripadaju i da nikada ne dobiju nikakvu lošu informaciju o sebi. Imaju jako veliki strah da ih netko ne optuži i odbaci itd. Sve će napraviti da zadovolje želje druge strane, a njima je jedina želja da ne budu odbačeni, što dolazi od strahova.

Treću grupu čine pasivno-agresivni tipovi. To su osobe koje se nikada neće buniti, nego sve prihvatiti, ali u principu ništa neće napraviti. Oni će uvijek šefu reći da, ali kad šef zatvori vrata otići će u neki svoj film i posao uopće neće napraviti. Kad se takve osobe pita zašto nešto nisu napravile, pronaći će sto uzroka problema, od toga da će reći da je kriza, da nije bila jasna uputa, da su poslali mail, ali da nitko nije odgovorio i nikada oni neće biti krivi, ali nikada neće ni napraviti svoj posao. Riječ je o pasivnoj agresiji. Takve se osobe nikada neće suprotstaviti, ali njihovo ponašanje nečinjenja i izbjegavanja odgovornosti je zapravo vrlo agresivno. Često rukovoditelji znaju da takve osobe neće ništa napraviti, ali ne znaju kako da ih potaknu na rad. Oni se nikada neće ni buniti i kad takvu osobu pitate ima li problema uvijek će odgovoriti ne, sve je u redu. Jednostavno takve osobe nisu pouzdane i pronaći će sto razloga zašto nisu nešto napravile.

I na koncu u četvrtoj skupini su asertivni tipovi. Oni znaju jasno reći svoje želje, iznijeti ideje i stavove, ali su im jako bitni stavovi i želje sugovornika s kojima zajednički grade komunikaciju kako bi došli do zajedničkog uspjeha. Oni se zovu ljudi za suradnju. Važno im je što oni žele, ali im je važno što želi i okolina i nastoje zajedno doći do uspjeha.

Pasivno-agresivno i agresivno ponašanje na neki način predstavlja prirodnu sklonost ljudi, koji dominantno pripadaju u jednu od dviju kategorija ako ništa nisu učili o komunikaciji. To znači da ćemo se najčešće tako ponašati, ali možemo se ponašati i na drugačiji način. Neka osoba može biti agresivna na poslu, a pasivna kod kuće, što ovisi o situaciji, ali isto tako može ovisiti i o ljudima., pa menadžeri mogu biti agresivni prema podređenima, a pasivni prema nadređenima.

Prve tri kategorije su prirođene ljudima, a jedino se asertivno ponašanje uči i vježba.